Nermin Nero Cordic Banjaluko 4K

PRIČA O NERI
Moje kolege i ja smo svirali u mojoj čaršiji
kod gazde Ljolje, dobrog i čestitog čovjeka. Lokal je bio pun svako veče, momci uvježbani lokalni muzičari, samo je Vlado tadašnji kolaga a sadašnji naš vjenčani kum putovao svaku noć iz BL na svirku i vraćao se pred jutro porodici, Mari i djeci.
Sviralo se do kasno u noć, naša čaršija je voljela pjesmu i nas.
Nakon nekoliko mjeseci naš harmonikaš nam obznani da je dobio posao u Njemačkoj pa nam je dao nekoliko nedelja da nadjemo adekvatnu zamjenu da posao ne bi trpio.
Dođe Vlado jedno veče u društvu veoma mladog dječaka ( oko 15 godina), nasmijanog i vedra lica i predstavi ga imenom Nero, rekavši da je to naš novi harmonikaš.
Zabrinuto sam gledala momka sa puno skepticizma. Jasno je meni bilo da je oko nas masa mladih muzičkih talenata, ali kafana je zahtjevna i traži kvalitet i iskustvo.
Sjedio je Nero za našim muzičkim stolom dok smo mi svirali dugačke blokove poručenih pjesama. Gosti su pili, večerali, neki mezili i nazdravljali, a ja zabrinuto pogledala povremeno u pravcu dječarca koji treba na nejaka leđa preuzeti ulogu kolege i biti u stanju snaći se u haosu kafanskog života.
Napravismo pauzu i nazdravismo potencijalnom novom kolegi koji ustade da nam pokaže svoje umijeće na harmonici.
Kako njegovi prsti krenuše dirkama, on ispravi leđa i krenu vesti kola, meni uz kičmu krenu jeza od divote tonova, od ljepote muzike koju je harmonika ispod njegovih prstiju poklanjala nama i našim gostima koji su sa velikom pažnjom slušali dječaka.
Shvatismo isto veče da je taj momak budući virtouz koji nam je ugrijao srca i budio nadu da će sve biti dobro.
I počeše probe sa Nerom koji je poznavao svako kolo koje je ikad komponovano i nešto od foršpila, uvodih blokova, ali je trebalo uvježbati repertoar koji smi mi svirali i koji su gosti potraživali.
U to vrijeme na žalost nije bilo kasetofona, a ni ploča starih pjesama koje su bile na mom repertoaru, sevdalinke, vranjanske, makedonske, pjesme stare Srbije i mnoge druge pa smo Neri mnoge foršpile svirali ustima i on ih nekim čudom do savršenstva odsvirao. I malo po malo, nakon nekoliko mjeseci Nero je stekao potrebnu rutinu i dokazivao svoju virtuoznost masama gostiju koji su nas posjećivali. Završismo dogovoreni posao kod dobrog gazde Ljolje i dogovorismo posao u Banja Luci koja nam širom otvori vrata svih svojih poznatih lokala čaršije i okoline u radijusu od 50 km. Redovno smo ljeti dogovarali angažmane na moru i ponovo se vraćali Banja Luci koja nas je objeručke primala.
U okolini smo svirali dvije godine u jednom restoranu koji je bio pun kako subotom tako ponedeljkom.
Naš orkestar je opstao oko četiri godine, divnih svirki, druženja i iskrenog prijateljstva.
Nakon četiri godine smo se razišli, ali do danas smo ostali prijatelji.
Veliki pozdrav mom kolegi i prijatelju Nerminu Neri Čordiću čiju harmoniku i glas možete čuti na nekoliko youtube kanala.
Sjetih se divniih vremena, divnih ljudi i mladog harmonikaša koga i danas sa divljenjem i poštovanjem spominjemo... Živio Nero...