Na samu riječ Asiz, vjerujem da nam je svima veliki svetac koji je, možemo reći, proslavio to mjesto iako je sam želio biti manji od najmanjih. Gotovo da ne možemo izustiti riječ Asiz a daju ne povežemo sa svetim Franjom. A kada spominjemo Asiz i svetoga Franju, gotovo je nemoguće s time ne povezati i Franjinu najvjerniju učenicu i onu koja je najautentičnija prenositeljica njegove zamisli – sveta Klara Asiška.
Sveta Klara rodila se 16. srpnja 1194. u plemićkoj obitelji Offreduccio. Vrijeme u kojem je Klara odrastala u Asizu bilo je obilježeno neprestanim ratovanjem unutar i izvan grada. Kada je izbio građanski rat između plemića i građana, koji su već tvorili većinu pučanstva, plemići su morali napuštati grad. Tako je i Klarina obitelj morala napustiti Asiz i smjestili su se u obližnju Peruđu. Uz pomoć Peruđe, plemići su bili bolji i porazili su građane, u čijoj se vojsci borio i Franjo, sin Petra Bernardona.
U Peruđi je Klara opet našla mnogo asiških plemićkih obitelji. Kasnije, kada je Klara odlučila podići redovničku zajednicu, među prvim i najvjernijim družicama našla je upravo neke mlade žene koje je upoznala za vrijeme svoga izbjeglištva u Peruđi.
Najznačajniji događaj iz Klarina života jest trenutak njezina obraćenja. Odlučnu ulogu u Klarinu pozivu odigrao je mladi Franjo Bernardone, sin trgovca tkaninama, a sada pokornik. Klara je tada imala trinaest, a Franjo dvadeset četiri godine. Više puta se potajno sastala s Franjom, kojemu je progovorila o svojemu srcu koje je željelo slijediti Krista na novi način.
Najveća smetnja koja se protivila Klarinu izboru bila je njezina obitelj, koja je imala druge naume s prvorođenom kćeri. Klara se prema njihovu naumu trebala udati za nekog uglednog mladića dostojna njezina sloja. Klara je zbog svoga izbora i suprostavljanja došla u sukob s obitelji. Odmah ovdje možemo povući paralelu sa svetim Franjom koji se također suočio s vlastitom obitelji te se javno na trgu odrekao svega. Možda je Klara i prve vijesti o Franji primila upravo vezano za taj događaj, kada je općinski glasnik javno pozvao Franju na suđenje pred biskupom zbog kaznenoga djela što je napustio očinsku kuću i rasipao obiteljski imetak.
Potpuni preokret dogodio se u noći Cvjetnice, 18. ožujka 1211. g., kada je Klara ostavila kuću, grad i rodbinu i otišla u Svetu Mariju Anđeosku – Porcijunkulu. Ondje su je čekala braća s upaljenim bakljama da joj pokažu put, te zajedno s njome uđoše u crkvu. Tu je Klara odložila u ruke braće svoju kosu i ostavila svjetovni nakit. U ruke Franje, jednostavnog laika, položila je svoje zavjete Gospodinu.
Dok je naime Klara bila u Svetome Anđelu, pridružila joj se i njezina sestra Katarina (koja će se kasnije zvati Janja) jer je htjela nasljedovati njezin primjer. Sukobi s obitelji sada su postali još teži. Vođa otpora ukućana bio je Klarin stric Monaldo, vjerojatno glava obitelji na kojemu je počivala odgovornost za djevojke koje su u dobi za udaju. Dvanaestorica naoružanih muškaraca pokušavaju oteti Janju, da je otrgnu od toga načina života, ne poštedjevši je udaraca nogom i šakom, i nasilja. Uspjeli su je ugrabiti i odnijeti daleko niz brdo, kadli je Katarinino tijelo, posredstvom Klarine molitve, postalo toliko teško da je svi oni muškarci zajedno nisu uspjeli podići. Zato ju je stric, obuzet ubilačkim bijesom, pokušao udariti, ali mu je ruka ostala u zraku, udarena iznenadnom boli.
Franjo je napisao malo i kratko Pravilo nove zajednice. Franjo hoće da odgovornost za Sveti Damjan snosi sama Klara, a da to učini, izabrao je za nju naslov preuzet iz drevne monaške predaje, naslov «opatica». Među brigama koje su poticale Franju da izabere naslov opatice za Klaru, bila je sigurno i briga da se prilagodi uputama IV. lateranskog sabora. Prozvavši Klaru «opaticom» Franjo uključuje njezinu zajednicu u tijek benediktinske predaje i, sa svom vjerojatnošću, učinio je da sestre izaberu Pravilo sv. Benedikta.
Bilo je raznih pokušaja da se dadne novo pravilo svim ženskim zajednicama središnje Italije, ali je Klara uvijek ostala nezadovoljna: na koncu je odlučila sama sastaviti Pravilo za svoju zajednicu. Nikad ranije nije viđeno u Crkvi da je jedna žena napisala pravilo za druge žene. Na potvrdu svojega Pravila morat će dugo čekati, do 9. kolovoza 1253., dva dana prije svoje smrti.
Klara je preminula 11. kolovoza 1253. godine. Sveti Damjan je za vrijeme njezine duge bolesti i agonije postao svetište, i susretište crkvenih dostojanstvenika, plemstva, običnoga puka, manje braće i sestara. Mjesto na kojemu je bila Klarina smrtna postelja i danas je mjesto hodočašćenja, uvijek obilježeno kitom svježega cvijeća. Posljednje njezine riječi sažetak su cijeloga njezina života, svih njezinih dana, i dana radosti i dana borbe i kušnje: «Blagoslovljen budi, Gospodine, koji si me stvorio!»
DONATE https://www.paypal.me/mirmedjugorje
Production MEDIA MIR MEĐUGORJE
All Rights Reserved
Информация по комментариям в разработке