Apaška žena, u potrazi za utočištem, nailazi na usamljenog udovca. On joj pruža sigurnost i toplinu, a ona zauzvrat liječi njegovu tišinu i tugu. Njihov susret prerasta u priču o iscjeljenju, povjerenju i ljubavi koja dolazi kada je najmanje očekuješ.
Zima tisuću osamsto sedamdeset i šeste godine pokazala je svoje najokrutnije lice nad ravnicama Južne Dakote. Snijeg je nemilosrdno padao, a vjetar je stvarao neprobojne bijele zavjese koje su brisale svaki trag s prerije. Kroz tu bijelu pustoš, teturajući i posrćući, probijala se mlada žena. Sadie, dvadeset i dvogodišnjakinja iz plemena Lakota, stezala je tanku deku oko svojih ramena dok su joj bose noge tonule u dubok snijeg.
Krv na njenom licu miješala se s pahuljama, stvarajući ružičaste tragove niz njene obraze. Njene oči, tamne poput noći bez mjesečine, gledale su ravno naprijed, prema jedinom svjetlu koje se naziralo u daljini. Njezino pleme napali su vojnici, a ona je jedva pobjegla. Sada je bila sama, a svaki korak prema tom udaljenom svjetlu bio je borba za život.
Jesse Boone sjedio je za grubim drvenim stolom u svojoj kolibi, nepomično zureći u plamen svijeće. Na zidu iza njega visjela je stara fotografija nasmiješene žene s djetetom u naručju. Trideset i trogodišnji farmer proveo je još jednu dugu zimu sam, okružen samo tišinom i uspomenama. Vani je bjesnjela mećava, ali unutar kolibe vladala je još veća oluja — ona u njegovom srcu.
Deset godina farmerskoga života na ovoj surovoj zemlji naučilo je Jessea da se oslanja samo na sebe. Nakon što je izgubio suprugu Elizabeth i sina Thomasa prije tri godine od vrućice, rijetko je napuštao svoje imanje. Njegovi dani bili su ispunjeni teškim radom, a noći još težom tišinom. Jedina društva bila su mu njegova dva konja, nekoliko krava i pas Rusty koji je sada drijemao pored ognjišta.
Iznenada, Rusty podigne glavu, uši mu se napeše, a iz grla se začu duboko režanje. Jesse se trgne iz svojih misli, pogleda prema psu, a zatim prema vratima. Kroz zavijanje vjetra začuo je nešto — nešto što nije pripadalo zimskoj noći. Zvučalo je poput... kucanja? Ne, više kao slabo grebanje po drvenim vratima.
"Tko bi mogao biti vani po ovakvom vremenu?" promrmlja Jesse sam sebi, posežući za svojom puškom koja je stajala naslonjena uz zid.
Približio se vratima oprezno, s oružjem spremnim. Svi u tom kraju znali su da Indijanci ponekad napadaju usamljene farme, a posljednje glasine govorile su o sukobima između vojske i plemena Lakota. Jesse nije bio čovjek koji bi ostavio nekoga da umre u mećavi, ali također nije bio ni naivan.
"Tko je?" povikao je kroz vrata, ali odgovora nije bilo.
Oklijevajući trenutak, konačno je povukao zasun i malo odškrinuo vrata. Silovit nalet vjetra i snijega udario ga je u lice, natjeravši ga da zažmiri. Kad je ponovno otvorio oči, ugledao je priliku sklupčanu na njegovom pragu — mladu ženu, jedva pri svijesti, s tragovima krvi na licu.
"Bože moj," prošaptao je, spuštajući pušku i brzo klečući pored nje. Bez razmišljanja, podigao ju je u naručje, iznenađen koliko je lagana bila. Vratio se unutra, nogom zatvarajući vrata za sobom.
Položio ju je na svoj krevet u kutu sobe i približio svijeću da je bolje vidi. Bila je Indijanka, nesumnjivo, s dugom crnom kosom i karakterističnim crtama lica. Nosila je tradicionalnu odjeću svoga naroda, sada poderanu i promočenu. Na desnom ramenu imala je posjekotinu, a na licu modricu koja je već počela tamniti.
"Što ti se dogodilo, djevojko?" tiho je upitao, iako je znao da ga ne može čuti.
Jesse je odložio svijeću i požurio do police gdje je čuvao oskudne medicinske potrepštine. Ponio je zdjelicu vode, nekoliko čistih krpa i bocu alkohola koji je čuvao za medicinske svrhe. Nježno je počeo čistiti ranu na njezinom ramenu, pazeći da ne nanese više boli nego što je potrebno.
Dok je radio, primijetio je da djevojka nosi malu kožnu vrećicu oko vrata. Takve vrećice obično su sadržavale ljekovito bilje ili osobne amajlije — znao je to iz rijetkih susreta s pripadnicima plemena Lakota na sajmovima u gradu. Nije je dirao, poštujući njene običaje.
Nakon što je očistio i previo ranu, Jesse je donio još jednu deku i pokrio djevojku. Potom je uzeo svoje krzno i prostro ga na pod pored ognjišta, odlučivši tamo provesti noć. Rusty se smjestio pored njega, još uvijek sumnjičavo gledajući prema neznanki u krevetu.
"Ne brini se, stari prijatelju," prošaptao je Jesse, tapšajući psa po glavi. "Vjerojatno je samo izgubljena."
Ali duboko u sebi, znao je da to nije istina. Nitko nije jednostavno "izgubljen" usred snježne oluje, s ranama na tijelu. Nešto ozbiljno se dogodilo, i sad je ta mlada žena bila ovdje, u njegovoj kolibi, njegovoj odgovornosti....
Информация по комментариям в разработке