Velika dvorana hotela Esplanade u Zagrebu bila je te studene studenske večeri prekrivena zlatnim, tikim svjetlom. Bio je to jedan od onih događaja koje gornji grad dobro poznaje — dobrotvorna gala na kojoj šampanjac kruži na srebrnim poslužavnicima, a osmijesi su uvijek malo previše savršeni da bi bili potpuno iskreni. Karlo Petrović bio je ondje, kao što je bio na svim važnim događajima u Zagrebu, ne zbog velikodušnosti duha, već zbog obveze. Obveze prema imenu koje je nosio, prema tvrtki koju je naslijedio od oca s dvadeset i šest godina i koja je, kroz dvanaest godina gotovo redovničkog rada, postala jedan od najvećih holding poduzeća za nekretnine u Hrvatskoj. Kretao se među uzvanicima s čašom gotovo netaknutog crnog vina u ruci, s onim proračunatim i ispravnim osmijehom čovjeka koji je rano naučio da je pokazivanje pravih osjećaja luksuz koji sebi neki muškarci ne mogu priuštiti.
Imao je trideset i osam godina tog studenog. Visok, širokih ramena, s onom vrstom diskretne ljepote koja postaje zanimljivija s vremenom — ne usprkos tragovima koje godine ostavljaju, već upravo zbog njih. U njegovim očima bilo je nešto, neka zadržana pozornost, što su ljudi često pogrešno tumačili kao aroganciju. Nije bila. Bio je to jednostavno način čovjeka koji je naučio promatrati svijet prije nego što se u njemu počne kretati.
I dok je promatrao, ugledao ju je.
Stajala je leđima okrenutim prema njemu, blizu lučnog prozora s pogledom na Mihanovićevu aveniju. Vani je snijeg padao u sporim i teškim pahuljama, kao da je zima požurila prekriti Zagreb svojim bijelim i tihim pokrivačem. Svjetlost s ulice stvorila je siluetu koju je Karlo prepoznao prije nego što je uopće vidio lice. Bio je to način na koji je lagano naginjala glavu na stranu dok je slušala nekoga tko govori. Način na koji su joj prsti opasivali čašu s pažljivom nježnošću, kao da je predmet bio krhkiji nego što se činio. Bili su to pokreti koje je nosio sa sobom više od desetljeća, pohranjene u neku ladicu za koju je vjerovao da je zauvijek zaključana.
Iva Hrženjak.
Ime se formiralo u njegovim mislima prije nego što ga je stigao zaustaviti. Okrenula se lagano — ne prema njemu, ali dovoljno da je vidio profil obasjan jantarnim svjetlom dvorane. Prošlo je dvanaest godina. Dvanaest godina od kada su se posljednji put razgovarali, u Splitu, jednog kolovoškog poslijepodneva kada je more bilo mirno, a riječi koje su jedno drugome rekli bile su sve samo ne to. Vrijeme je s njom učinilo ono što čini sa stvarima koje imaju pravu supstanciju: produbilo je. Crte lica bile su iste kao i prije, ali u njima je sada postojao neki mir koji nije imala s dvadeset i dvije godine, kada je bila premlada da zna da mir ima svoju cijenu. Tamna kosa bila je jednostavno sređena. Haljina tamnoplava, elegantna bez pretjerivanja — vrsta izbora koja ne dolazi od onoga tko želi impresionirati, već od onoga tko to više ne treba.
Karlo je odložio čašu na prolazni poslužavnik i krenuo prema njoj bez svjesne odluke da to učini. Kao da je tih dvanaest godina jednostavno nestalo, i kao da je opet bio onaj mladić od dvadeset i šest godina koji je kasnio u kafić na Ilici i nalazio je već sjedenu za stolom, s otvorenom knjigom i onim iritantno mirnim osmijehom nekoga tko nikad zapravo ne čeka — već samo ispunjava vrijeme s elegancijom kojoj ne treba vježba.
— Iva. — Riječ je izašla tiše nego što je namjeravao.
Ona je potpuno okrenula lice. Na trenutak — samo na jedan trenutak — nešto je prošlo njezinim očima. Pravo iznenađenje, prepoznavanje, a potom ona tanka zavjesa koju odrasli ljudi nauče brzo spuštati kada srce prijeti da bude brže od glave. Nije se povukla. Nije odmah nasmiješila. Samo ga je gledala onom mirnom pozornošću koja ga je uvijek zbunjivala, jer nikad nije točno znao što ona zapravo vidi kada tako gleda.
— Karlo. — Izgovorila je njegovo ime kao što se izgovara ime grada koji je posjećen jednom i nije zaboravljen, ali u koji se nije planiralo vraćati tako uskoro.
Ubrzo su otkrili, na neizbježan i pomalo apsurdan način, da je Iva nova izvršna koordinatorica Zaklade Hrženjak za obrazovanje — neprofitne organizacije koja je te večeri primila jednu od najvećih donacija u povijesti gale. Četiristo tisuća eura. Donacija je bila od tvrtke Petrović Holdings. Karlove tvrtke. On je potpisao dokumente dva tjedna ranije, jednog kasnog radnog popodneva, ne znajući — ne mogavši znati — da ime te zaklade pripada njezinoj obitelji. Da je ona provela osam godina gradeći tu organizaciju od nule, nakon što je izgubila oca, nakon što je izgubila sve što je prezime Hrženjak nekad predstavljalo...
Информация по комментариям в разработке