Na jednoj zabavi, pogrešno se udala, a tek kasnije otkrila da je njen muž ekscentrični milijunaš. Priča o neočekivanim obratima života i ljubavi koja dolazi kad je najmanje očekujemo. Pratite kako se odvija ovaj neobičan brak pun iznenađenja.
Proljetno sunce obasjavalo je Opatijsku rivijeru dok je Dora Drašković nervozno provjeravala svoj odraz u ogledalu hotelske sobe. Njezina smeđa kosa, inače vezana u praktičnu punđu koju nosi u muzeju gdje radi kao kustosica, sada je bila elegantno podignuta s nekoliko uvojaka koji su uokvirivali njezino lice. S trideset i dvije godine, Dora je već izgradila respektabilnu karijeru u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, ali privatni život ostao joj je u drugom planu. Nije da nije imala prilika – naprotiv, privlačila je poglede svojom prirodnom ljepotom i inteligencijom – ali nakon bolnog prekida prije tri godine, posvetila se poslu, izložbama i putovanjima.
"Dora, požuri! Svi te čekaju!" doviknula je njezina prijateljica Iva, provirujući kroz vrata. "Marina je već nervozna, misli da ćeš zakasniti na njezin veliki dan."
Dora je duboko udahnula. "Evo me za minutu. Samo provjeravam je li sve na mjestu."
Marinino vjenčanje bilo je događaj sezone u Opatiji. Kao kći uglednog poduzetnika, Marina nije štedila na detaljima – raskošna vila s pogledom na Kvarnerski zaljev bila je ukrašena tisućama bijelih ruža, šampanjac je tekao u potocima, a gosti iz najviših društvenih krugova pristizali su u skupocjenim automobilima.
"Konačno!" uskliknula je Marina, ugledavši Doru kako ulazi u mladenkinu sobu. U svojoj bijeloj vjenčanici izgledala je poput princeze iz bajke. "Već sam mislila da ćeš me iznevjeriti."
"Nikada," nasmiješila se Dora, grleći prijateljicu. "Znaš da bih prešla i cijeli svijet za tvoj veliki dan."
Ceremonija na terasi vile bila je očaravajuća. Morski povjetarac, miris mediteranskog bilja i zalazak sunca stvarali su magičnu atmosferu dok su Marina i Ivan izgovarali svoje zavjete. Dora je stajala pokraj mladenke, držeći buket bijelih orhideja, pokušavajući ne misliti na vlastitu samoću.
Nakon ceremonije, zabava se preselila u veliki stakleni paviljon s pogledom na more. Glazba, smijeh i zveckanje čaša ispunili su prostor. Dora je, nakon što je ispunila svoje djeveruške dužnosti, odlučila predahnuti na terasi, daleko od gužve i buke.
"Također bježite od gužve?" duboki glas prekinuo je njezine misli. Okrenula se i ugledala visokog muškarca koji je stajao nekoliko metara od nje, s čašom u ruci.
"Samo uzimam malo zraka," odgovorila je Dora, promatrajući neznanča. Imao je tamnu kosu prošaranu sijedim, izražajne oči i elegantno odijelo koje je naglašavalo njegovu atletsku građu. Zračio je samopouzdanjem i nekom tihom snagom koja je intrigirala.
"Zdeslav Jankulov," predstavio se, pružajući ruku.
"Dora Drašković," odgovorila je, osjećajući neobičnu toplinu kada su im se ruke dotaknule.
"Djeveruša," primijetio je, pokazujući na njezinu haljinu. "Poznajete mladenku dugo?"
"Od fakulteta. A vi? Kako poznajete mladence?"
Zdeslav se nasmiješio, stvarajući male bore oko očiju koje su odavale da ima četrdeset i tri godine. "Poznajem Ivanovog oca iz poslovnih krugova. Rijetko dolazim na ovakve događaje, ali Ivan je inzistirao."
Razgovor je tekao iznenađujuće lagano. Dora je otkrila da je Zdeslav poduzetnik, vlasnik nekoliko tvrtki, ali najviše ju je iznenadila njegova strast prema umjetnosti.
"Čekajte, vi ste kustosica u MSU?" upitao je s iskrenim interesom. "Upravo sam kupio nekoliko djela mladih hrvatskih umjetnika za svoju kolekciju."
Vrijeme je letjelo dok su razgovarali o izložbama, umjetnicima i putovanjima. Zdeslav joj je pričao o svojim avanturama u Južnoj Americi, a Dora o svojim istraživanjima za posljednju izložbu u Berlinu. Svaki put kad bi se nasmijao, Dora je osjećala kako joj srce preskoči otkucaj.
Информация по комментариям в разработке