Ivana Brlić Mažuranić: Šuma Striborova

Budući da je ovo bajka, u njoj se pojavljuju nestvarni likovi koji ne postoje u pravom životu. Nestvarne likovi u priči predstavljaju Domaći, snaha-zmija i starješina iz začarane šume Stribor. U bajci dolazi do ispreplitanja života čarobnih likova sa životima stvarnih likova, kao što su starica i njen sin, a kako u bajci stvarni likovi nisu začuđeni zbog postojanja bajkovitih likova, oni mogu mnogo toga naučiti od njih i dopustiti im da utječu na njihove živote.

Bajka Šuma Striborova uči svakog čitatelja da ne smije ljudi suditi na temelju njihovog izgleda, nego da ih treba gledati na temelju onog što su napravili, a to su njihova djela. Mladić je u bajci bio očaran ljepotom djevojke-zmije i upravo zbog te ljepote nije primjećivao koliko je zla osoba. Za razliku od mladića njegova je majka imala više iskustva i odmah je otkrila loš karakter svoje snahe.

Ali budući da je ljubav slijepa, zaljubljenog čovjeka teško je odvratiti od predmeta njegove ljubavi. Tako je i starica bila prognana kada je sina pokušala uvjeriti tko mu je žena. Ali zbog poštenja i dobrog bakina srca, u najtežim vremenima pomogla su joj mistična bića. Vjeruje se da je autorica inspiraciju za Domaće i velikog Stribora pronašla u slavenskoj mitologiji, što je i inače temelj većine njenih priča.

Ivana Brlić-Mažuranić u bajci je opisala i istaknula veliku ljubav majke prema sinu, što i nije čudno jer je starica majka koja će voljeti svoje dijete bez obzira kakvo je i u svakom trenutku života je spremna žrtvovati se za njega, iako je on nepravedan prema njoj. Veličina majčine ljubavi posebno se vidi na samom kraju bajke, kada starica odbacuje vlastitiu sreću kako bi sačuvala sjećanje na svoga sina, čak i nakon nepravde koju joj je učinio. Upravo zbog toga je na kraju i dočekala svoju pravdu.

Kao i svaka bajka, i ova završava sretno. Likovi su dobili onakav kraj kakav zaslužuju – dobri su završili sretno, zli nesretno, ali je baš svatko, kao i čitatelj, naučio životnu lekciju.