Beli luk je zeljasta biljka od dvadeset do 40cm, s lukovicom jakog mirisa i ljutog ukusa. Listovi su izduženi, pljosnati, uzani, kožasti i završavaju se šiljkom. Svi učestvuju u stvaranju čena sa membranskom kožicom. Cvetovi su beli ili ružičasti na dugim drškama, grupisani u prost terminalni štit, koji se otvara pre cvetanja. Cvet je sastavljen od tri čašična i tri krunična, slobodna i trajna listića. Plod je tropregradan sa tri šava i tri lože, koje nose po dva semena. Seme je uglasto i tvrdo, crno, albumen mesnat.
Biljka je dugovečna svojom glavicom (bez rizoma), prostom ili obavijenom sa desetak čena, jajastih, duguljastih, stisnutih sa strane, malo savijenog i obloženog opštim omotačem.
Cveta od juna do avgusta. Beli luk voli lako zemljište, peskovito-silikatno, propustljivo i sa manje vlage. Zemljište mora da bude obrađeno i usitnjeno. Bolje je saditi ga na starom nađubrenom organskim đubrivom, nego na svežem Zemljište mora da se ostavi, da se odmara dve godine pre novog sađenja belog luka. Čen se sadi sa tri prsta, zašiljenih vrhom odozgo, pokriva sa 2-3 santimetra zemlje; raspoređuju se na 10-12 santimetara. Tokom vegetacije okopava se tri puta: prvo početkom aprila, poslednje u junu.
Beli luk je jedna od oko sedamsto botaničkih vrsta roda Allium
S obzirom na to da mu je polen sterilan, ne daje seme i zbog toga se razmnožava samo vegetativno.
Kada i zbog čega je izgubio fertilnost nije poznato. Međutim, varijabilnost sorti belog luka koje se danas gaje potvrđuju da su one mogle nastati samo generativnim razmnožavanjem. Pretpostavlja se da je gubitak fertilnosti posledica degenerativnih oboljenja, koja su nastajala dugotrajnim vegetativnim razmnožavanjem ove biljke. Zbog sterilnosti polena kod belog luka nisu moguća uspešna genetska poboljšanja, primenom savremenih metoda, jer ona zavise od generativne reprodukcije.
Prema tome sorte belog luka koje se danas gaje ne razlikuju se bitno od primitivnih oblika iz daleke prošlosti. Sasvim je druga situacija u pogledu gajenja crnog luka sa kojim su u periodu od pola veka, postignuti vrlo značajni rezultati na oplemenjivanju.
Tek kad se u nauci postigne refertilizacija belog luka, odnosno uspostavi generativna reprodukcija, usmerenom kombinacijom i rekombinacijom gena, otvoriće se sasvim nove perspektive u gajenju ove biljke, odnosno proizvodnji belog luka sa poboljšanim svojstvima u pogledu sastojaka, mirisa, ukusa, rezistencije, postojanosti na niskim temperaturama...
Poreklo
Smatra se da potiče iz centralne Azije odakle se raširio i u područje Sredozemlja, gde se kao jedna od najstarijih kulturnih biljaka gaji još od pre 5-7 hiljada godina. U narodnoj medicini mnogih naroda našao je vrlo široku primenu. NJegova lekovita svojstva bila su poznata još u starom Egiptu. Herodot je opisao da su jevrejske robove koji su gradili velike piramide hranili belim lukom da ostanu zdravi i snažni. Aristofan je savetovao grčkim atletičarima i drugim sportistima da redovno koriste beli luk u pripremama za olimpijske pobede, a Virgilije, možda cinično, predlagao da beli luk bude u ishrani intelektualaca zbog povećanja njihove seksualne potencije.
Američki vojnici su ga koristili u građanskom ratu, u drugoj polovini pretprošlog veka kao antiseptik, a zapaženo je i u korejskom ratu da je povoljno delovao kod američkih vojnika koji su ga jeli. Naši ljudi u nemačkom zarobljeništvu tražili su da im se, pored ostalog, šalje i beli luk. Plinije Stariji je smatrao da je beli luk lek za tuberkulozu, a Celzijus kao lek za groznicu. Hipokrat iako je smatrao da je štetan za oči, preporučivao ga je kao odličan laksans. Prorok Muhamed zalagao se za upotrebu belog luka kao protivotrova kod ujeda zmija i uboda insekata. Džon Milin, engleski botaničar, tvrdio je da beli luk pomaže sprečavanju bubonske kuge. U Kini se još i danas od belog luka spravljaju razni narodni lekovi. Indija u tom pogledu takođe ne zaostaje kao i mnogi drugi narodi.
U našoj tradicionalnoj medicini belom luku se pripisuju mnoga lekovita svojstva zbog kojih se sve više gaji i koristi na različite načine. Jedni ga hvale i redovno upotrebljavaju kao hranu, a drugi mu nisu naklonjeni i izbegavaju ga, jer ne mogu da se pomire s njegovim neugodnim, prodornim i dugotrajnim mirisom. Međutim, kad se ukaže povoljna prilika, retko će koji protivnik, uz dobro jelo, odbaciti mladi beli luk kao salatu ili sveže oljušteni čen kao začin. I najveći gurmani znaju povremeno za krajnje jednostavan ručak od tvrdog hleba, premazanog maslinovim uljem i bogato posutim zdrobljenim belim lukom, koji predstavlja pravu gozbu.
Информация по комментариям в разработке