Povratak (govori Zrinko Kapetanić) - Dobriša Cesarić

https://goo.gl/pvZgKn, Snimljeno 12/2016, studio: Piaf; Govori: Zrinko Kapetanić, glazba - Joaquín Rodrigo Vidre (Saungto, 22. studenog 1901. - Madrid, 6. srpnja 1999.) - Concierto de Aranjuez;

Concierto de Aranjuez je najpoznatije djelo Rodriga J.V., komponirano 1939. godine u Parizu, a kasnijem dijelu svog života on i njegova supruga izjavili su da je to glazbeno djelo napisano kao odgovor na pobačaj njihovog prvog djeteta. Bio je to je koncert za gitaru i orkestar. Središnji stavak u djelu, Adagio je jedan od najprepoznatljivijih u klasičnoj glazbi 20. vijeka, a sadrži interakciju gitare sa engleskim rogom.

Dobriša Cesarić bio je hrvatski i jugoslavenski pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika hrvatske poezije. Objavio je ukupno šest knjiga koje su bile različiti izbori već objavljivanih pjesama, a pisao je kritičke i memoarske tekstove. Zbog jednostavnosti i jasnoće, ali i narativnosti, njegova lirika je uživala veliku popularnost kod širokih čitalačkih krugova. Bio je zaokupljen temom subjekta u otuđenom svijetu, poeziji je vratio estetiku bola, a orijentacija na čovjeka i društvo uputila ga je na socijalno angažovanu književnost. Dobriša Cesarić je mnogo prevodio sa njemačkog (Goethea, Heinea i Rilkea) i ruskog (Puškina, Ljermontova, Jesenjina i dr.) jezika.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - -
- - - - - - - - -
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.


#zrinkokapetanic #dobrisacesaric #povratak