Dobro došli u Sanski Most

DOBRO DOŠLI U SANSKI MOST

Dokumentarni film Federalne televizije, autorice Zlate Behram, snimljen 2000.godine.
Dobro došli u Sanski Most.
Dobro došli u Bosansku krajinu.
Reportaža Zlate Hadžić Behram o Sanskom Mostu, prirodnim ljepotama, turističkim destinacijama i svemu što bi trebali znati i vidjeti u Sanskom Most.
Sagovornici Zlati Behtam u emisiji su:
Amir Talić, Mesud Šabić, Fadila Nezirević, Asim Bajrić, Muhamed Kumalić, Zijo Zukić, Sulejman Kazić, Mehi Maličević, Fikret Kurtović, Eniz Kazić, Safeta i Sefer Zukić...

📽
autor: Zlata Behram
proizvodnja FTV 2000. godine

💚
 Niko od nas, koji smo napustili Sanski Most, nije otišao iz grada na Sani.
Uvijek se vraćamo i kada sebi čvrsto obećamo da nećemo ići tamo zbog toga ...
Što to nije više ona Sana.
Što se ne osjećamo ni lijepo, a poneko i nesigurno.
Što tamo više ne miriše kao onda kada je bio grad cvijeća u bivšoj nam zemlji.
Što gradom iz mraka i sjene upravljaju, samo naoko, nevidljivi ljudi o kojima Sanjani tiho govore, jer misle da sve ima uši i da će ti nevidljivi ljudi sve saznati, a onda okrenuti i tok Sane tamo gdje ne treba, a kamoli sudbinu šaptača i njihovih familija.
I mogla bih do sutra ovako...

 A onda, pomislim, da oni koji se kunu u Boga, svoj moral i dobrotu prema građanima napaćene Sane, ustvari i ne žele da dolazimo, jer drugačije vidimo, mislimo, živimo u stoljeću ispred, kvarimo im teško stečeni autoritet u raji (građanima), postavljamo pitanja, ljutimo se zbog nepravde i nekulture. Pitamo se ko je kriv što je Sanski Most postao palanka umjesto od čaršije grad. Bihuzirimo ih, jer moraju zbog nas podići stepen pripravnosti, angažovati ljude da gledaju i slušaju kuda hodamo, šta i s kim pričamo. Da nećemo, slučajno, vidjeti što ne trebamo, pa još to uslikati i objaviti.

 A ono što vidim, svaki put, kada dođem u moj rodni grad, koji volim najviše na svijetu, su tužna i zabrinuta lica Sanjana, beznadežnost, nevjerica u budućnost, u promjenu bilo koje vrste.
Predali se Krajišnici...
Kome?
Tamo nekome ili tamo nekima?
Ne mogu da vjerujem...!?!
Tražim da mi neko objasni.
Neće niko.
Svi se plaše.
Više nemam s kim ni razgovarati.
Novinarka sam, a neko kao da je naredio:
- S njom nema priče.
Neću i ne želim prihvatiti da su to moji Krajišnici, ljuti!

 A onda se sjetim da su neki od tih ljudi, čije se ime u Sani izgovara šapatom, sjedili mandate i mandate u Federalnom parlamentu, ministrovali, čuvali fotelje u nekim važnim institucijama. Ja, koja sam medijski pratila zakonodavnu i izvršnu vlast za Javni servis, nikada nisam doživjela da neko od pobrojanih izađe za govornicu i bori se za bolji i kvalitetniji život onih koji su ih birali u zakonodavnu i izvršnu vlast, institucije ...
Ustvari su sjedili u zadnjim redovima, pričali viceve, brojali sate do kraja sjednice, išli u šopinge i vraćali se kućama tada, a sada vlastitim stanovima, koje su pokupovali u glavnom gradu BiH, sa zagarantiranim dobrim plaćama i paušalima.

A šta je Sana imala i ima od toga?

Ništa!
Obnovljeni most i kanalizaciju koja nikada nije urađena kako treba, a za koju su u svakom mandatu iznova uzimali novac, sve više nezaposlenih, otete placeve i placeve zemlje, užasnu privatizaciju.

E, zašto se ja sada sa ovim javljam, upitaćete se?

 Zato što je to moj grad koji nema pravo niko da mi uzme,
što osjećam potrebu da se borim za svoje,
što volim moje Sanjane kakvi god da su,
što se osjećam glupo ako to ne činim,
što sam bjesna na samu sebe,
što ne želim biti kukavica pred onima koji mi kvare ljubav prema mom domu, gradu, koji su zaposjeli grad kao svoju babovinu i sada žele da nema nas, koji smo napustili Sanu, ali nikada nismo otišli zauvijek.

 Moraju znati da se mi vraćamo često na obale Sane s gitarom i pjesmom do jutra, prvim ljubavima, vraćamo se u onu slobodu koju smo imali prije njih, a koja je bila beskrajna.
Vraćamo se u Sanu u kojoj nismo šaputali, već smo glasno vikali, odlazili iz nje da bi drugima pričali da je to najljepše mjesto na svijetu.
Javljam se, da molim moj Grad da se ne da.
Jer oni će promijeniti budućnost onako kako to zaslužuju svi koji žive u Sani.
A, tako nam to treba!

Znam, reći ćete:
- Oni imaju svoje glasače.
Ali ne znate da je Vas više!
Više je Vas koji ste nezaposleni, gladni, jadni, koji niste dobili ništa poslije poplava, koji ne možete djecu školovati, dobro se liječiti.
Branili ste Krajinu i našu Bosnu i Hercegovinu, a sad treba da se predate bez borbe.
Moje dijete je ostalo bez oca u ratu, a ja bez muža. Upravo zbog ovoga, moja obaveza je da se borim. Makar bila i kap u moru, biću sretna i zadovoljna što doprinosim boljoj budućnosti svom djetetu i svoj drugoj djeci drage nam i jedine domovine.
Možda je taj doprinos bio upravo ovog trena.
Ovim i ja postajem dio onih koji se bore za bolji Sanski Most.

 S velikom ljubavi i poštovanjem prema svim građanima Sane, bez obzira odakle im je porijeklo.

Zlata Behram, nekada Hadžić 💖
✔
🇧🇦
#sanskimost
#visitsana
#visitbosnia
#mysana