U utorak 29.07 2014 je u prometnoj nesreći poginula naša Violeta Vicky. Naša Vicky zasigurno je bila jedna od najhrabrijih bojovnica Domovinskog rata. Inače sam lak na ruci i mogu pisati satima, ali sada mi je svaki prst težak barem tonu, u grlu mi stoji knedla, a suze samo liju i liju! Nemam snage, danas, napisati još nešto iako naša Vicky zaslužuje ne nekoliko rečenica nego nekoliko knjiga, pa i više filmova!’ – sročio je na svom facebook profilu Violetin vukovarski suborac i prijatelj, koji nas je zamolio da objavimo nešto više o toj iznimnoj ženi, kako bi sjećanje na nju ostalo trajno zabilježeno i nakon njezine smrti.Prenosimo, stoga, ovdje Violetino skromno i vedro svjedočanstvo o burnim i tmurnim danima uoči i nakon pada Vukovara, danima o kojima je pričala osebujno i sa smješkom. Nikada s gorčinom. Valetnina Ptiček, novinarka ‘Oluje – magazina hrvatskih branitelja’ kojoj je jednom prigodom ispričala svoju ratnu priču, zabilježila je, čak štoviše, da ju je zapanjilo to što je Violeta vrlo ženstvena i topla osoba za koju nikada ne bi rekla da je tjednima s oružjem u ruci bila na prvoj crti najkrvavijeg ratišta u Europi. Evo Violetine priče:
‘Onog trenutka kada su iz vojarne počeli pucati po našem domu, morali smo kod susjede u podrum. Vojska je počela izlaziti iz vojarne a mi toga nismo bili svjesni. Očuh je s položaja došao po nas. Pucali su i po djetetu koje sam nosila. Trogodišnji sin je kroz plač vikao: mama, mama, dok smo se probijali prema Olajnici. Sklonište je bilo puno muškaraca i žena s djecom. Osjećala sam se sigurnije, a istovremeno je u meni sve gorjelo od bijesa. Mislila sam: pucali su po mom djetetu, uzvratit ću. Igrom slučaja prošli su kraj mene dečki iz postrojbe HOS-a. Pitala sam imaju li pušku za mene, jer nemam novca da ju kupim. Dali su mi kalašnjikov. Već prvu noć bile su ulične borbe. Zarobili su jednog našeg. Sajmište je odjekivalo od njegovih jauka. Tad sam se sledila, no odlučila sam ostati na Sajmištu. Nalazili smo čistu odjeću po kućama, a vodu smo donosili s bunara. Tako smo održavali higijenu. Snajper je upravo na tom mjestu usmrtio našeg prvog zapovjednika Vladimira Đereka – Sokola. Više nismo odlazili po vodu. Bilo je sve gore. Kad je ‘pao’ Vukovar, povlačili smo se s prve crte. Izvlačili smo ljude. U zraku se osjećao miris smrti, grad je popustio pod posljednjom obranom. Ono malo preostalih ljudi, paravojska i domaći Srbi privodili su u Velepromet. Nakon toga, otišla sam po sina, presvukla se u civilno odijelo i s djetetom krenula u Velepromet. Podijelili su nas u mušku i žensku kolonu. Očuha su izvukli i pretukli ga. Odvojili su me od djeteta, mislila sam da ću poludjeti. Molila sam da mi ga vrate. Oni su se cerekali i rekli kako će ga odvesti u Beograd u sirotište. Na sreću, sina je povela jedna moja poznanica. Uskoro su četvorica došla po mene. Prvi udarac šakom u lice dobila sam od prvog susjeda. Bio je mlađi od mene. Predrag Marušin – Peđa udario me nakon što mu je to odobrio Nenad Žigić, glavni žandar. Peđa je prija rata bio drag dečko. Mislim da se bavio slikarstvom. Da je bila obrnuta situacija, nikad ne bih dopustila da mu padne dlaka s glave. Bio je tu Miki Ikač i još jedan neprijatelj. Njih četvorica mlatila su me naizmjence. Pendrekom, puškom, štapom i nogama. Onesviještenu, odnijeli su me u ‘sobu smrti’. Tamo su te večeri ubili četvero ljudi. Za mene nisu bili sigurni jesam li bila na prvoj crti, jer sam živjela na Sajmištu. Jedna Srpkinja vidjela me kod bolnice uniformiranu i ona me vjerojatno prokazala. Neki čovjek se vratio s izrezanim obrazima, drugi je morao jesti metke, a mnogima su vezali ruke bodljikavom žicom. Sjećam se kako su se rugali i cerekali kad su izvodili mlađeg dečka. On je rekao: samo da uzmem tenisice. Odgovorili su mu: temo gdje ideš neće ti trebati.U mraku se ipak pojavio tračak svjetla. Od sigurne smrti spasio me Ljubče Atanasov. Rekao je da što više šutim. Kad su ponovno počeli tući, vikao je na njih. Postavio je stražu i nije dozvolio da više itko priđe. Jedan dan je došao jedan pravi četnik, kao iz filma, od brda odvaljen, s bradom… Stajala sam pred njim sva izudarana otečenih obraza. Izvadio je nož i rekao mi – jao kako si otečena, sigurno te jako boli zub. Ajde bre otvori usta da ti ga izvadim, pa će proći. Stavila sam ruku na usta i govorila da me zub ne boli. Nakon Veleprometa vodili su nas u vojarnu, pa u Mitrovicu gdje smo čekali razmjenu. Na sreću, u prvoj grupi sam razmjenjena i izašla.
Информация по комментариям в разработке