Na užurbanim ulicama grada, jedna skromna cvjećarica svakodnevno prodaje cvijeće na pločniku – sve dok jednog dana, neobičan susret s misterioznim milijarderom iz luksuznog penthausa ne promijeni njen život zauvijek. Ovo nije obična priča – već putovanje kroz iznenađenja, emocije i snagu slučajnog susreta.
Sunce je polako izlazilo iznad Zagreba, obasjavajući kamene pločnike i fasade zgrada u toplim nijansama. Vedrana Kovačić je duboko udahnula svježi jutarnji zrak dok je raspoređivala svoje cvjetne aranžmane na malom štandu na rubu Cvjetnog trga. Imala je dvadeset i osam godina, a njezine ruke već su bile žuljevite od godina rada s cvijećem. Duga smeđa kosa bila joj je svezana u neuredan rep, a oči boje lješnjaka odražavale su i umor i odlučnost.
"Jutros su ruže posebno lijepe," rekla je gospođi Perić, starijoj ženi koja je redovito kupovala kod nje. "Svježe su stigle iz Dalmacije."
"Ah, uvijek znaš što će me oraspoložiti, Vedrana draga," odgovorila je gospođa, birajući buket blijedoružičastih ruža. "Kako je tvoja majka?"
Vedrana je na trenutak zastala, njezin osmijeh je malo izblijedio. "Bolje je, hvala na pitanju. Terapije su skupe, ali djeluju."
Dok je gospođa Perić odlazila s buketom u rukama, Vedrana je pogledala prema novoj staklenoj zgradi koja je dominirala nad tradicionalnom arhitekturom trga. Penthaus na vrhu pripadao je Tomi Novaku, jednom od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, vlasniku lanca luksuznih hotela duž jadranske obale. Vedrana ga nikada nije vidjela osobno, samo crno-bijele fotografije u poslovnim časopisima koje je listala dok je čekala majku u liječničkoj čekaonici.
Njezin život vrtio se oko štanda s cvijećem već šest godina, otkako je majka oboljela i više nije mogla voditi njihovu malu cvjećarnicu u Vlaškoj ulici. Prodali su dućan da bi platili liječenje, a Vedrana je nastavila obiteljsku tradiciju na jedini način koji je mogla – prodajući cvijeće na pločniku Cvjetnog trga. Njezin otac, nekad poznati botaničar na Agronomskom fakultetu, nestao je tijekom rata kad je ona imala samo pet godina. Ostavio im je samo ljubav prema cvijeću i malu kućicu na periferiji grada.
"Dobro jutro, jeste li vi vlasnica ovog štanda?" upitao je službeni glas, trgnuvši Vedranu iz misli.
Okrenula se i ugledala gradskog inspektora s fasciklom dokumenata pod rukom. Srce joj je poskočilo. Nije prvi put da dolaze provjeriti njezinu dozvolu.
"Jesam. Imam sve potrebne dozvole," rekla je, izvlačeći fascikl iz torbe ispod štanda.
"Novi gradski propisi," rekao je inspektor, pružajući joj dokument. "Od sljedećeg mjeseca, ulični prodavači moraju osigurati dodatnu komunalnu naknadu za korištenje javne površine."
Vedrana je pogledala iznos na papiru i osjetila kako joj se grlo steže. Bila je to svota koja bi progutala gotovo polovicu njezine mjesečne zarade. "Ali već plaćam porez i naknadu za štand..."
"Novi propisi, gospođo. Imam još dvadeset štandova za obići danas," inspektor je slegnuo ramenima i nastavio dalje, ostavljajući je s dokumentom u ruci koji je mogao značiti kraj njezina malog posla.
Poslijepodne je donijelo iznenadni pljusak, tipičan za proljeće u Zagrebu. Vedrana je brzo prekrila svoje cvijeće ceradom, stojeći na kiši dok nije osigurala svaki buket. Kada je završila, već je bila potpuno mokra, kosa joj se lijepila za lice.
"Trebate li pomoć?" dubok muški glas prekinuo je zvuk kiše.
Vedrana se okrenula i ugledala visokog muškarca u skupom odijelu koji je držao kišobran iznad nje. Imao je prodorne plave oči i kratku, uredno podšišanu bradu prošaranu sijedim.
"Tomo Novak," predstavio se, pružajući ruku. "Svaki dan prolazim pored vašeg štanda i divim se vašim aranžmanima."
Vedrana je zbunjeno prihvatila rukovanje, osjećajući kako joj se kapljice kiše slijevaju niz leđa. "Vedrana Kovačić," odgovorila je. "Oprostite na izgledu, nisam očekivala..."
"Kišu?" nasmijao se. "Nitko je ne očekuje u ovo doba dana. Dopustite mi da vam pomognem osigurati ovo."
Информация по комментариям в разработке