Povratak bana Josipa Jelačića

Josip Jelačić, hrvatski ban, bio je jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske povijesti. Hrvat, Ilirac, Narodnjak, koji je znao interese Habzburške dinastije spojiti sa interesima slavenstva. Među hrvatskim pukom je bio napose omiljen, zbog svog domoljublja i poštivanja svega narodnog, a osobito među seljaštvom zbog njegova proglasa o ukidanju kmetstva. Već u XIX. stoljeću narod je spoznao i osjetio njegovu povijesnu veličinu.


Josip Jelačić je rođen 16. listopada 1801. u Petrovaradinu, gdje mu je otac bio zapovjednik divizije. Istog dana je kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu od strane upravitelja župe dr. Damianusa Nützla. Godine ranog djetinjstva proveo je u Petrovaradinu, a sa osam godina, 1809. je stupio u Theresianum - akademiju za upravna i vojna zvanja u Beču, gdje su se školovali sinovi plemića i velikaša. Tijekom deset godina školovanja osim interesa za vojničke vještine, pokazao je zanimanje za zemljopis, povijest, govorništvo i jezike. Bio je jedan od najboljih pitomaca Theresianuma. Završivši Akademiju, 1819. u ožujku je stupio u Treću konjaničku pukovniju u Galaciji kao potporučnik. Isticao se kao izvrstan strijelac, jahač i mačevalac, a krasile su ga okretnost i odlučnost. Bio je uslužan, blag, pravedan, šaljiv, vesele naravi. Bavio se i pjesništvom. U trenucima bolesti, u cvijetu mladosti, spjevao je svoje najbolje pjesme na njemačkom jeziku, koje su objavljene 1825. u Zagrebu pod nazivom "Eine stunde der Erinnerung" (Trenutak uspomene).

Na glavnom zagrebačkom trgu postavljen mu je spomenik potkraj 1866., djelo Antona Dominika Frenkorna. Za komunističkog režima 1947. vandalski je bio srušen i uklonjen, a 1991. ponovo vraćen