Na surovoj granici, gdje hladnoća probija do kostiju, odbačena žena izgovara riječi koje će promijeniti sve: “Prehladno je, moramo dijeliti krevet!” — no ta noć donijet će više topline nego što su oboje očekivali...
Sunce je zalazilo iza planina Wyominga, dok su posljednje zrake svjetlosti obasjavale prašnjave ulice malog pograničnog grada Clearwater Springa. Godina tisuću osamsto sedamdeset i osma bila je teška za sve stanovnike, a posebno za one koji su se tek doselili na ove negostoljubive prostore. Edna Harwood stigla je prije šest mjeseci, noseći sa sobom samo kovčeg pun uspomena i srce ispunjeno razočaranjem.
Luther Garrison, naprotiv, bio je ovdje već gotovo desetljeće. Nije bio čovjek od mnogo riječi, ali njegove ruke govorile su o godinama teškog rada – žuljevi duboki poput kanala koji su presijecali dolinu, koža otvrdnula od vjetra i sunca. Ljudi su ga poznavali kao poštenog vlasnika trgovine mješovite robe i samotnjaka koji je rijetko sudjelovao u gradskim zbivanjima.
Te večeri, dok se sprema oluja, njihovi će se putevi neočekivano ukrstiti.
"Gospodine Garrison, zatvarate li već?" Edin glas odjeknuo je praznom trgovinom. Stajala je na vratima, s kapljicama kiše koje su se već počele sakupljati na njezinom šalu.
Luther je podigao pogled s knjige računa koju je pregledavao. "Zapravo da, gospođice Harwood. Oluja dolazi."
"Vidim." Edna je prišla pultu, pomalo nervozno grickajući donju usnu. "Trebam samo nekoliko potrepština. Brašno, sol i možda svijeće ako ih imate. Moje su pri kraju, a s ovim vremenom..."
Kiša je sad već udarala o krov, stvarajući zvuk poput bubnja. Luther je kimnuo i počeo sakupljati tražene stvari, stavljajući ih u papirnu vrećicu.
"Čujem da ste postali nova učiteljica," rekao je, ne gledajući je direktno. "Djeca govore samo o vama."
Edna se nasmiješila. "Trudim se biti dobra učiteljica. Ovi krajevi trebaju obrazovanje jednako koliko i pištolje i konje."
"Istina." Luther joj je pružio vrećicu. "To će biti šezdeset i pet centi."
Dok je posezala za novčanikom, vrata trgovine naglo su se otvorila, a unutra je upao lokalni šerif, mokar do kože.
"Luther, Edna," kimnuo je objema. "Loše vijesti. Rijeka je nabujala. Most prema južnom dijelu grada je srušen. Svi koji žive s ove strane morat će ostati ovdje dok ne popravimo most."
Edna je problijedila. "Ali... moja kuća je s druge strane."
"Žao mi je, gospođice Harwood," šerif je slegnuo ramenima. "Nema načina da prijeđete večeras, a možda ni sljedećih nekoliko dana, ovisno o šteti."
"Ali gdje ću onda..." započela je, a njezin glas se izgubio u zvuku groma koji je potresao zgradu.
Šerif je već bio na vratima. "Moram upozoriti ostale. Budite sigurni, ovo će biti duga noć." S tim riječima, nestao je natrag u oluju.
Tišina koja je uslijedila bila je teška. Luther se nakašljao, pogledavajući kroz prozor prema sivom nebu.
"Imam sobu iznad trgovine," rekao je napokon. "Nije mnogo, ali ima krov. Možete ostati dok se most ne popravi."
Edna ga je pogledala s iznenađenjem. Luther Garrison, čovjek koji je jedva izgovarao dvije riječi kada bi je sreo na ulici, nudio joj je sklonište? "Ne bih željela smetati..."
"Ne smetate," odgovorio je brzo. "Ionako imam previše prostora za jednu osobu."
Prije nego što je mogla odgovoriti, svjetla u trgovini su zatreperila i ugasila se. Oluja je prekinula električnu energiju.
"Izgleda da su nam te svijeće potrebnije nego što smo mislili," Luther je tiho primijetio, posežući ispod pulta za kutijom šibica. Zapalio je svijeću i svjetlost je obasjala njihova lica u toploj, narančastoj svjetlosti.
Edna nije imala izbora. "Hvala vam, gospodine Garrison. Prihvaćam vašu ponudu."
Zajedno su zatvorili trgovinu, osiguravajući sve prozore prije nego što su se popeli uskim stepenicama do Lutherovog stana. Bio je jednostavan, ali čist – jedna velika prostorija s krevetom u kutu, malim stolom s dvije stolice, peći za kuhanje i grijanje, te nekoliko polica s knjigama koje su Ednu iznenadile svojim brojem.
"Volite čitati," primijetila je, približavajući svijeću da vidi naslove...
Информация по комментариям в разработке