Izjava 710399 - 2006

Scenario i režija: Refik Hodžić

Sinopsis
Priča o ocu koji pokušava saznati šta se dogodilo sa njegovim petnaestogodišnjim sinom, koji mu se istrgao iz ruke i nestao tokom genocida u Srebrenici, ustvari je priča o Bosni i Hercegovini, zemlji zauvijek promijenjenoj ratnim zločinima i njihovom zaostavštinom.


Sažetak
Film pokušava oslikati jedan aspekt bosanskohercegovačke realnosti 11 godina nakon rata – realnost zaostavštine ratnih zločina, uništenih života žrtava i povlaštene pozicije koju u ovom društvu uživaju počinioci.

Film prati pokušaj filmske ekipe i porodice petanestogodišnjeg dječaka, koji je, zajedno sa još tri čovjeka, nestao tokom genocida u Srebrenici, da saznaju šta se s njim dogodilo. Osnova za potragu su izjave koje su od njih četvorice uzeli srpski vojni policajci 23.7.1995. u Zvorniku, a koje dokazuju da su bili živi nakon što su okončana masovna strijeljanja u i oko Srebrenice.

Kako se priča odmotava, otkrivamo nove i potresne detalje o njihovoj sudbini, da su preživjeli masovno strijeljanje, o humanom pokušaju jedne srpske porodice da ih spasi i okrutnosti njihovih komšija koji ih zbog toga i danas progone, o ličnim dramama porodica koje očajnički pokušavaju saznati bilo šta o njihovoj djeci, muževima i sinovima, o državi koja zapošljava počinioce.

Nekoliko priča se slaže u mozaik koji je ustvari priča o današnjoj Bosni i Hercegovini, tužnoj zemlji u kojoj će se sa posljedicama ratnih zločina živjeti decenijama.


Izjava režisera
Bosna i Hercegovina boluje od malignog tumora koji se zove zaostavština ratnih zločina. Većina naših društvenih, političkih i ekonomskih problema ima korijen u zločinima počinjenim tokom rata i naše nespremnosti da se s njima nosimo. Zato sebi stvaramo brendove za tugu poput godišnjice Srebreničkog genocida, koji nam daju priliku da jednom godišnje suosjećamo sa žrtvama ratnih zločina dok smo spremni tolerisati njihovu kontinuiranu viktimizaciju tokom ostatka godine i njihovih života. Gledamo ih kako gladuju, kako žive u straćarama kao povratnici, kako ih šutaju na ulicu dok su u izbjeglištvu, gledamo majke kako umiru u bijedi čekajući DNK nalaz za svoje ubijeno dijete, gledamo ih indiferentno i tjeramo ih da misle da je ono što im se desilo 'viša sila' i da to tako trebaju prihvatiti. Gledamo indiferentno dok država zapošljava počinioce koji su im djecu odveli u smrt. Ne gledamo ih kao ljude, ravnopravne članove ovog društva, nego kao bezličnu masu koja opterećuje svojim prisustvom, čiji problemi su preveliki da bi ih rješavalo ovo društvo, kao odličan materijal za političku manipulaciju. Dobro nam dođu da ih isturimo jednom godišnje pred nos svjetske javnosti da je podsjetimo šta smo propatili. A potom ih ponovo bacimo na marginu. Ovaj film je skroman pokušaj da potakne one koji ga pogledaju da razmisle o tome u šta smo se pretvorili, u kakvom to društvu živimo.