Nekoć ju je spasio — strankinju izgubljenu u pustinji, s očima punim straha i srcem koje još vjerovalo u dobrotu.
Apač, ratnik naviknut na tišinu i bol, pronašao je u njoj mir koji nikada nije tražio.
Ali sudbina ne zaboravlja… i kad je šaptom izgovorila riječi:
“Voljela bih da me nikad nisi spasio,”
on je znao da je vrijeme stiglo.
Godina je bila tisuću osamsto sedamdeset i treća, a proljetna je prašina lebdjela pod zalazećim suncem u malom rudarskom gradiću Silverwater, smještenom u teritoriju Arizone. Cyrus Winthrop sjedio je sam za stolom u kutu salona "Srebrna potkova", svojim dugim prstima okrećući čašu viskija. Nije bio običan čovjek - visok, sa ožiljkom koji mu je prelazio preko lijeve obrve, tamne kose povezane u rep, i očima koje su vidjele više nego što bi itko trebao vidjeti.
Glazba iz pijanina ispunjavala je prostoriju, miješajući se s glasnim razgovorima i smijehom rudara koji su proslavljali tjednu isplatu. No Cyrus nije slušao. Njegov pogled bio je usmjeren prema vratima, iščekujući.
"Još jedno piće, gospodine Winthrop?" upitala je Rosalie, kćerka vlasnika salona, s blagim osmijehom koji je skrivao znatiželju. Svi su u Silverwateru znali Cyrusa - bivšeg izviđača konjičke vojske, čovjeka koji je proživio dovoljno života za desetoricu.
"Ne večeras, hvala," odgovorio je Cyrus, glas mu je bio dubok i hrapav od godina provedenih na otvorenom, pod nemilosrdnim suncem i u hladnim noćima pustinje.
Upravo tada, vrata salona su se širom otvorila. Razgovori su utihnuli, glazba se zaustavila, a sve oči okrenule su se prema ženi koja je stajala na ulazu. Pearl Vance nije bila poput drugih žena u tom dijelu zemlje. Uspravnog držanja, s elegantnom haljinom boje lavande koja je naglašavala njezine obline, kestenjastom kosom skupljenom u sofisticiranu punđu, i inteligentnim očima boje lješnjaka koje su gledale ravno naprijed, ona je bila slika samopouzdanja.
Cyrus je znao tko je ona. Svi su znali. Vlasnica najveće trgovine u Silverwateru, žena koja je stigla prije dvije godine i izgradila poslovanje iz ničega, nakon što je, kako su glasine govorile, pobjegla od teškog života na istoku. Trideset i tri godine na njezinim ramenima nisu nosile teret, već iskustvo i snagu.
Dok je Pearl prolazila kroz salon, Cyrus je primijetio suptilno šepanje - podsjetnik na događaj koji ih je povezao prije nekoliko mjeseci, kada ju je spasio od pljačkaša diližanse na putu iz Tucsona. Bila je to slučajnost da se našao tamo, loveći odbjeglog kriminalca s ucjenom na glavi, ali taj je događaj ostavio neizbrisiv trag između njih dvoje.
"Gospodine Winthrop," rekla je Pearl, približavajući se njegovom stolu. Njezin glas imao je čudnu mješavinu tvrdoće i mekoće, kao da je godinama gradila zidove oko sebe, ali ponekad bi se pojavila pukotina.
"Gospođice Vance," kimnuo je, ustajući kako bi joj ponudio mjesto. "Nisam očekivao vidjeti vas ovdje večeras."
Sjela je nasuprot njega, pažljivo položivši rukavice na stol. "Morala sam vas pronaći. Dobila sam pismo jutros. Iz Santa Fea."
Cyrus je osjetio kako mu se mišići napinju. Santa Fe. Grad gdje je prije pet godina sve izgubio.
"Victor Blackwood izlazi iz zatvora," rekla je Pearl ravnim glasom, ali Cyrus je mogao vidjeti strah koji je pokušavala sakriti. "Za dva tjedna."
Ime je odjeknulo kroz Cyrusa poput metka. Victor Blackwood. Čovjek odgovoran za smrt njegove supruge i kćeri. Čovjek kojeg je Cyrus pomogao smjestiti iza rešetaka, ali ne prije nego što je Blackwood obećao osvetu.
"Kako znate za Blackwooda?" upitao je tiho, već znajući odgovor...
Информация по комментариям в разработке