Kroz hadžićke i druge logore prošlo je preko 700 Bošnjaka. Najmlađi Almir Kardaš imao je samo pet mjeseci, dok je najstariji logoraš bio Mehmed Begović, koji je imao 75 godina.
- Fašizam u svom najgorem obliku na ovim prostorima se pojavio 9. 10. i 11. maja kada su ekstremni dijelovi SDS-a potpomognuti tehnikom i mašinerijom tadašnje JNA izvršili agresiju na ove prostore. U noći 10. na 11. maj u zgradu današnjeg Zavoda zdravstvenog osiguranja privedeni su prvi logoraši. Radilo se o medicinarima tadašnjeg Doma zdravlja "5. april" Hadžići. To su Mujić Bajro i Mujić Adil, koji su u podrumu te zgrade držani šest dana, mučeni, izgladnjivani i maltretirani. Dan kasnije aktivira se jedan od logora smrti, a to je logor "Garaža". U prostor dimenzija 3x5 su bili zatvarani Bošnjaci, u jednom momentu i preko 50 osoba. Drugi, ujedno i najveći logor na području hadžićke općine je KSIRC Hadžići koji egzistira od 15. maja sve do 23. oktobra i kroz njega je prošlo blizu 700 Hadžićana. Do 22. juna u KSIRC Hadžići je bilo zatvoreno oko 300 Bošnjaka. Tog 22. juna u četiri autobusa su natrpali zatvorenike i krenuli put centra grada. Peti autobus se priključio ispred zgrade Opštine, a to su bili zatvorenici iz "Garaže". Put je nastavljen do Ilidže, preko aerodromske piste do logora "Butmir" gdje smo čekali sat vremena i trpili zlostavljanje od strane četnika. Zlostavljani smo i u autobusima. Nastavili smo put Lukavice i kasarne "Slaviša Vajner Čiča". Tu nas je dočekao špalir od stotinjak četnika kroz koji su svi logoraši morali proći. Udarali su nas šakama, nogama, kundacima, letvama. Završili smo u spavaoni bez kreveta gdje je stalo nas 300. Dan kasnije uslijedila je prozivka u kojoj je odvojeno 46 naših sugrađana o kojima, nažalost ni do danas ne znamo ništa. Nakon tri dana u Lukavici ostatak logoraša je prebačen u logor "Kula" u Butmiru. Tu smo proveli jedan duži period. Zadnja razmjena je bila 8. februara 1993. godine kada su posljednji logoraši izašli iz "Kule". Međutim, to još uvijek nije kraj stradanja nevino zatvorenih i mučenih logoraša, 7. 8. i 9. maja na području općine Hadžići je izvršeno klasično etničko čišćenje. Pokupljeno je sve od petomjesečnih beba, žena, djece, staraca i ono što se našlo vojno sposobnih mušakaraca i ponovo dovedeno u objekat KSIRC Hadžići. Njima se pridružilo još 52 logoraša iz "Kule". Trebala je da se desi tzv. razmjena "Svi za sve", za zarobljenike iz Silosa. Na kraju se ispostavilo da je to bila klasična prevara od strane srpskih snaga. Ovo govorim iz razloga što je još 150 ljudi ostalo na "Kuli", a svoje vojne zarobljenike su pokušali da zamijene za žene, djecu i nešto vojno sposobnih mušakaraca. Nakon što razmjena nije uspjela vraćeni su u KSIRC Hadžići. Žene i djecu su držali 12 dana,nakon čega su ih pustili, a muškarce su držali do 23. oktobra. Tada ponovo organizovano, sistematski u dva autobusa njih negdje oko 80 prebacuju u logor "Planjina kuća" u Semizovac. U tom logoru strijeljano je njih devet, a tokom izvođenja prislilnih radova i izvođenja u živi štit ginu još dvojica naših sugrađana. I na kraju uslijedila je ta razmjena 8. februara 1993. godine i taj dio se tu završava. Nakon 1993. godine bilo je još naših sugrađana koji su logorovali u logrima Herceg Bosne na području Kiseljaka i Kreševa. Od svega ovoga, 94 Hadžićana ubijena su tokom svog logoraškog puta. U Hadžićima ubijeno je njih 26, u kasarnoj "Slaviša Vajner Čiča" 46, na "Kuli" sedam, u logoru "Planjina kuća" Semizovac 11 i bila su još četiri pojedinačna slučaja u Zvorniku, Foči, Kalinoviku i Čapljini. Ovo sam ispričao zbog ove djece koja su danas ovdje prisutna da pamte i da ne zaborave, kazao je u svom obraćanju Almin Dželilović predsjednik Udruženja logoraša "Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95" Hadžići.
Za zločine počinjene na ovom području po komandnoj odgovornosti osuđeni su Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, a i neki od izvršilaca Ratko Gašović, Vlastimir Pušara, Boro Krsmanović, Rade Veselinović i Nemanja Jovičić.
Информация по комментариям в разработке