O poeziji su govorili dr. Amina Šiljak-Jesenković naučni saradnik na Orijentalnom institutu u Sarajevu, doc. dr. Munir Drkić, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na katedri za perzijski jezik, doc. dr. Sedad Dizdarević, vanredni profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici, doc. dr. Elvir Musić, istraživač i autor iz Tuzle.
Ispred Fondacije “Baština duhovnosti” kao jednog od organizatora ovog kulturnog događaja obratio se direktor Fondacije mr. Amar Imamović.
Moderator programa je bio mr. Benjamim Mušinović.
Stihove divanskih pjesnika recitirala glumica Irma Alimanović.
Divanska poezija je tačno definisana forma koje su se pridržavali svi koji su joj pripadali. Divansko pjesništvo počiva na bejtu (distihu) koji je zasebna sadržajna cjelina, poruka, pa se može izlučiti iz pjesme, a da sadrži svoj smisao i značenje i da ne naruši arhitektoniku cjeline. Divan-zbirka te poezije je komponiran po određenim uzusima i zadatim vrstama.
Za divansku poeziju karakteristično je da je to stvaralaštvo visoko intelektualnih krugova i da je njima namijenjeno. Ta poezija puna je arapskih i perzijskih termina i fraza, likova iz tih tradicija, te simbola iz predislamske i islamske epohe. Stoga je ona, uz vrlo strogu unaprijed određenu formu, metarimu, stavljala pred autora i druge teške zahtjeve, ali isto tako i pred čitaoca. U divanskoj poeziji najčešće su zastupljene duhovne teme, ljubav prema Uzvišenoj Istini, opis stanja i postaja koje duhovni putnik prolazi.
Najveći predstavnik divanske poezije je svakako Hafiz Širazi. Zuko Džumhur je posebnim pijetetom govorio o Hafizu Širaziju opisujući svoj posjet njegovom mauzoleju u Širazu.
Na grobu Hafizovom, Zuko Džumhur
Pošto je Širaz sveti grad persijke reči, moj prvi posao u ovom gradu bio je da odem i poklonim se turbetu najvećeg liričara Irana Šemsudinu Muhamedu Hafizu.
Do Hafizova groba išao sam pešice. Prolazio sam kilometre ruža, zumbula, katmera, perunika, jasmina i jorgovana. Prešao sam najmirisniju stazu sveta. Nikad i nigdje nisam vidio toliko ptica. (...)
Retki su pesnici koji su toliko voleli svoj grad kao Hafiz. Idući na Hafizov grob neprekidno mislim na Aleksu Šantića i na njegovu ljubav prema Mostaru. (...)
Na osam mermernih stubova koji su, čini mi se, viši od deset metara postavljena je velika smaragdna kupola od majolike. Pod kupolom veliki sarkofag ispisan Hafizovim stihovima. Stihove je uklesao najveći krasnopisac Perzije Abdulhamid Malek, zvani “princ kaligrafije”. Sarkofag se teško može vidjeti od silnih venaca i svežeg cveća kojim je prekriven.
Ima mladića i devojaka koji ne propuste ni jedan da ne obiđu pesnikov grob i ne polože cveće. Hafizov grob je postao prava Meka ove plemenite omladine. Njegov grob je cilj jutarnjih i večernjih šetnji grada širaza. Pravo mesto na koje če odvesti svoje goste je Hafizov grob okružen bistrim zelenim bazenima od mermera i pergolama vinove loze koju je pesnik toliko volio.
Na jednom mestu, pri dnu sarkofaga, koje slučajno nije bilo zatrpano ružama bili su ispisani Hafizovi stihovi:
O, ti, koji navraćaš na moj grob
Poželi nešto
Ovde će biti mesto hodočašća
Za sve grešnike sveta dobrog srca.
Sto godina posle pesnikove smrti veliki pisac Džami je rekao:
“Uzor pesnika je Hafiz. Njegovi stihovi su većinom čarobni i stvarni poetični: neki zaista kao da su čudesni... U njegovim pesmama, trag napora je nevidljiv. Nazivam ga - tumačem tajne... (...)”
Stojeći skrušeno pred ovim časnim grobom koji je više ličio na cvećem ukrašenu, bogatu svadbenu trpezu, nego na večno prebivalište jednog velikog pesnika, setih se Sremske Kamenice, Dunava, lađa koje vuku šlepove i čika-Jove Zmaja. Setih se čika-Jovinih stihova posvećenih Hafizu. Tu Zmajevu pesmu naučio sam napamet još u gimnaziji. Bilo mi je pravo zadovoljstvo da ih ovde na Hafizovom grobu napišem na jednom komadiću hartije:
Ubrao sam jednu veliku žutu ružu u vrtu, uvio je u papir na kome sam napisao stihove i položio veliki žuti cvet na grob pesnika kome se Zmaj toliko divio. Učinio sam to u Zmajevo ime.”
Pored njega i brojni drugi naši velikani gajili su posebne emocije prema ovom velikanu svjetskoga glasa. Poznata je tradicija u Bosni tumačenja Menveije Dželaludina Rumija, a za imalo učevnijeg šejha podrazumijevalo se da tumači Divan Hafiza Širazija.
Savet-beg Bašagić, spjevao je sljedeće stihove u čast Hafiza Širazija:
Želiš li čuti glas tajne vilinske pjesme,
Šuštanje Tuba stabla i žubor izvora žića?
Želiš li napit se slasti s prave edenske česme?
Želiš li spoznati ljudska viša i niža bića,
Kakove grijehe tvore, koliko dobra rade -
Hafiza pitaj samo! On sve to dobro znade.
Hoćeš li - što još nigdje do sada miriso nisi -
Širasku ružicu nježnu i južni omamni cvijet?
Hoćeš li gdje se krše ljudska dobra i grijesi,
Hoćeš li - s jednom riječju - vidjeti nebo i svijet?
Hoćeš li pitati udes o tajnoj kobi i sreći -
Hafiza čitaj samo! On će ti sve to reći.
Информация по комментариям в разработке