Zvijezde - Dinko Šimunović

Zvijezde - Dinko Šimunović
Čita: Lydia C. Smith

I. Poglavlje

Iako bijaše početak ljeta i napolju mirisala topla noć, penzionirani sudac Jugović sjedio u radnoj sobi. Pred njim stajalo mnogo naučnih revija i knjiga te na policama, stočićima i na samom podu svesci različite veličine i šare. Na zidovima sličice pravnika i filozofa, ali nigdje cvjetića ni liska, koji bi mu spomenuli da se poče razgarati ljeto.
Već u desetoj godini stao se zadubljivati u knjige, a zatim, kao student pa sudac, u socijalne prilike i duše ljudske. Oženjen, bavio se mnogo i porodicom te mu nikada ne padalo na um da se obazre i po ostaloj Božjoj prirodi pa da vidi kako je beskrajno golema i lijepa. I ovog časa za njega ne postojala divotna večer, te je i okna pozatvarao da ne bi k njemu dopirala buka s ulice ni drugo, što bi ga moglo rastresti.
Sjedi i sjedi pa niti što čita ni piše, već drži oveliku fotografiju i zamišljeno je promatra. A da se izba odveć ne grije, mjesto petrolejske lampe užegao lojane svjećice i kod treptavih plamečaka razgledao sliku: sebe, ženu, pet sinova i jedinicu kćer. Fotografija je čak iz onog doba kad mu djeca bijahu u nižim školama, i sada promatrao drage mu likove.
Rano se oženio, te je već u pedeset i devetoj godini osamljen: žena mrtva, kći se udala, a sinovi namješteni kojekuda pa sami zarađuju hljeb. Samotuje prekopavajući uspomene i knjige, a izvan grada ne bi otišao ni po danu. Zato i govore da se je prerano toliko zgrbio i oćelavio, a posluga njegova tužila se da je često osoran i zagrižljiv.
Te večeri Jugović se zamislio više nego drugda, jer je bila godišnjica ženine smrti. Njemu je vazda takav dan mnogo značio, pa jutrom zašao i u crkvu i pomolio se u nadi kako će time obveseliti dušu Olginu... Davno je povečerao, a sada jaku kavu srkuće i puši cigarete jednu za drugom. Ruka mu podrhtavala kao i plamečci lojanih svijeća, i pred njegovim očima vio se dim. No baš zato u njegovoj fantaziji ona lica pričinjala se živima, smiješe se i kao da mu nešto govore.
Još davno je napisao podno slike: - Moja Plejada - nešto odmila, a nešto i radi toga što ih bijaše sedmoro, baš koliko se u Vlašićima prostim okom razabira zvjezdica. Pa i zato što su u njegovim očima sjali ljepotom, ali Plejade nebeske još nikad ne vide.
Iz te fotografije virio i on s bujnom kosom i crnim brčićima, no jedva trenutak ustavi oči na sebi: prividi mu se kako je to drugi čovjek njemu nesličan i neznan. Dalje pogledom lijetaše s jednoga na drugo, a onda, kad su ti likovi, kroz treperenje svijeća i dima, počeli sve više oživljavati, dugo ustavljaše oči na svakome od njih.
Najprvo se zagleda u ženu, koja je već tada imala šestoro poodrasle djece, a priviđala se djevojkom, što je tek prekoračila dvadesetu. I on je zvaše nadimkom, što joj ga mati dala: za njeg je ostala Titrica jer, od neke unutarnje radosti, treperilo u njoj. Pa i sad, na slici s onog obličja izbijalo veselje života, a najviše iz krupnih i živih očiju.
Ne samo da je milo promatrao lica svojih zvjezdica, svoje Plejade, već kadikad pogledaše u kut, gdje davno objesi nešto ženina i dječjeg ruha. Ono ga na njih življe sjećalo te u njemu budilo nekada radost, a nekad sjetu. Tu je bila jedna široka kabanica Titričina, pa haljeci njegove kćeri Ljube i sinova gotovo istoga kroja i šare. No po veličini ne bi mogao lako prepoznati čija je koja kabanica, jer se njihova djeca rađala svake godine i u rastu bijahu gotovo jednaka. No čim bi zavirio u džepić nekog haljetka, znao bi kome pripada.
U jednom bi našao mrvice kruha i sira, orahove ljuske i davno sasušene kore od naranača. To je haljetak najmlađega sina Iva "žderonje".
U džepovima Miodraga "skitalice" našlo bi se puceta svake vrste, novčić i kuglice za igru.
Kad bi turio prste u haljetak Bogdana "momčeta", napipao bi prašinu duhana, prosute žigice i zgužvane papiriće za cigarete, jer se rano zamomčio i stao pušiti.
Džepovi Sretena "crkvenjaka" bijahu puni komada voštanih svjećica, zrnaca tamjana i kojekakih svetih ikonica, a haljetak najstarijega, Miloša, "slikara" nabubrio olovkama, bojama i kartonima za crtež.
I u jedinom džepu Ljube "kućanice" bilo uvijek nešto: računi, s kojima bi se vraćala iz kupovine, molitvena brojanica pa latice sasušenog cvijeća.
Tako bijaše nekad, a sada su ti džepovi valjda prazni, kao što je pusta i cijela kuća.
A do tih odorica eno i jako široke, zimske kabanice, bez rukava i bez ijednoga džepa. Toga se ogrtača živo sjeća kao nijemog svjedoka Titričine ljubavi i dobrote.
Još onda, kad bijaše sudac u Jablancu, zavoli kćerku obrazovana posjednika, a i on kao da je njojzi omilio, i svaki dan se družili. Bijaše priprosta i lijepa, a takovo joj bilo i ime: zvahu je Marija.
Gleda Jugović i zelenkasti, široki ogrtač i sjeća se neke od mnogih večeri, koje su jedna drugoj sličile. Bijaše nekog dana među Božićima, kad je Marija sjedila kod njih i čavrljala. Minuo dan vedar i tih, pa je djevojčica imala na sebi laganu opravicu, pače i nekakav jesenski cvijetak u tamnoj kosi...