Kučukovići, naseljeni dio središta Zenice pozicioniran između ušća riječice Kočeve u rijeku Bosnu i njene lijeve obale sa istoka, ulice Titova sa juga, Mehmedalije Tarabara sa zapada i dr. Safvet bega Bašagića sa sjevera. U periodu vlasti osmanske uprave ovaj dio Zenice je teritorijalno pripadao mahali Kočeva kao najvećoj mahali u kasabi sa konca 19 vijeka, a naziv Kučukovići je povezan sa prostornim izgledom naselja, odnosno je nastao od turskih izraza küçük i ovasii, što u prevodu predstavlja Malo polje.
U ovom dijelu Zenice živile su stare zeničke porodice ,kao što su Haračić, Saračević, Hečimović, Mehmedić, Šečibović, Mecan, Safić, Omerspahić ,Mutapčić, Krasnić, Zilić i dr.
Nedugo poslije drugog svjetskog rata usljedila je ubrzana moderna izgradnja Zenice, međutim svi urbanistički planovi su jednostavno zaobišli ovaj dio središta grada,koji je ostao slabo urbanizovan, izuzme li se izgradnja Škole za djecu sa poteškoćama u razvoju i zgrade RMK Prometa čija je gradnja započela 1985 godine.
Vratit će mo se u dvadesete i tridesete godine dvadesetog vijeka.
Ulica "Kučukovići" pruža se preko puta sadašnje Opće gimnazije, na njenom vrhu nalazila se stara kuća i avlija Salihbega Omerspahića, tačno gdje je sada kafić "Romantic", inače je ovdje bilo više starih privatnih kuća, od kojih neke, udaljenije od obale Bosne, još uvijek odolijevaju zubu vremena.
I zemljište Salihbega protezalo se preko dansšnjeg bulevara do samog korita Bosne, a u njegovoj avliji bio je veliko stablo duda, koji je kada su plodovi bili zreli, plijenio pažnju i djece iz drugih mahala, dok je bio čuven njegov voćnjak u kojem je gajio vrste voća atipične za ovo podnevlje.
Salihbeg, ugledan i veoma sposoban čovjek po zanimanju je bio krojač, radnja mu je bila gdje je sada Robna kuća "Zeničanka", a uz sve to bio je i strog porodičan čovjek. Što se poslovnosti tiče, djelovao je veoma inventivno, uvijek težio inovacijama, a vrlo vjerovatno, nadmašio bi mnoge sadašnje ugostitelje i druge esnaflije.
Povremeno je obavljao i ulogu mujezina Kočevske džamije, gdje je prema narodnim pričama imao veoma lijep glas, koji bi za lijepa vremena dopirao i do naselja Tetovo.
Na svom imanju Salihbeg je sagradio od dasaka kafanicu, sa muškom i ženskom svlačionicom, dok je na samoj obali postavio drveni sto koga je opasao klupama, gdje se sjedilo, poručivalo i odmaralo. Porudžbine su servirane i kraj stola u travi, gdje se sjeda za sto i bira piće, pa bi jedni naručivali bosansku, odnosno tursku kafu sa džezvama i fildžanima, drugi šebesu, treći oranžadu i tako dalje.. Bilo je i sode u sifonima, dok su sokovi služeni u malim flašama, a o alkoholu nije bilo ni govora!
Naravno,sve je to bilo ljeti, rashladnih uređaja nije bilo, s sokovi i soda rashlađivani su ledom iz obližnje ledare. Vrućina, rijeka Bosna prohladna i čista, vrijeme idealno za kupanje, iz Salihbegovih svlačionica izlazi i ženski i muški svijet. Na muškarcima kupaće gaće od pupka do koljena,najčešće sa kaišem, dok su žene nosile jednodijelne kostime bez ikakvih izreza. Obala Bosne strma i visoka visoka, no Salihbeg je i to riješio pa je tako napravio drvene basamake/stepenište koje se spuštalo do same vode...
A sada ono najbitnije u ovoj priči, ono po čemu je Salihbeg bio najviše poznat, a to je avion, i to ne neka letjelica iz bajke. Naime, nedaleko od sofe za kojom se sjedilo, u dijelu svoje bašte, na lijevoj obali rijeke Bosne, Salihbeg je usadio direk, pa još jedan takav direk na suprotnoj strani korita Bosne, koje je na vrhu međusobno povezao čeličnom sajlom, te za sajlu objesio kuku, a za kuku avion.
Bio je "pravi" mali avion dužine oko dva metra, sa krilima, propelerom i repom, od konstrukcije željezne, fino oblikovano i oblijepljeno plehom, pa ofarbano i estetski dotjerano.
Avion je imao trup, čija je sredina imala otvor,koji je bio popođen, a u istom je bilo mjesta za dvoje djece.Letjelica je pokretana uz pomoć čekrka, a na suprotnoj obali rijeke Bosne također kupalište, gdje je čekao konobar, pa kad neko naruči, kafu, sok, sodu itd., on porudžbinu zapiše na ceduljici i stavi je u avion, a drugi momak na Salihbegovoj strani privuče avion čekrkom, uzme ceduljicu i porudžbina je ubrzo u avionu koji kreće preko Bosne da udovolji mušterije, i tako po cijeli dan tamo-amo... Naravno, takva usluga je koštala nešto skuplje, ali je ćeif kao i danas bio mnogo veći!
Radio je avion preko cijelog ljeta, po jednu vožnju imali su pravo koristiti Salihbegovi unuci, ostala djeca gorila su od želje da se također provozaju. ali, to nije bio putnički avion, nego ugostiteljski u kojem su se kafice pušile iz džezvi, a kad prođe sezona avion bi Salihbeg demontirao i ostavio u njegovoj šupi do sljedeće sezone.
Dok bi se avion nalazio tako uskladišten u šupi, djeca bi znala iskoristiti odsutnost Salihbega, pa bi se ušunjalu u šupu, ulazili u avion i glumili pilote, no sve što je lijepo obično ne traje dugo, izbio je drugi svjetski rat i avion više nikada nije poletio, nestao je u ratnom vihoru.
Информация по комментариям в разработке